Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset
godina čuvao ovce upitali novinari: ''Možete li nam ispričati nešto
osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga
razdoblja.'' Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je
odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti
rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset
godina,
a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio
zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim
spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo
neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi
nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje
je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao
novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A
prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.
Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu
pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam
imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance. ....
Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom
bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam
ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što
sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga
trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao
poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno,
veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga
pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči,
kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio
je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je
vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u
planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci
par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo
je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko
krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio
siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što
je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je
bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio.
Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu
je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije
žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega
nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio
što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno
izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka.
On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao
moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je
pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po
nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam
seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti
leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje
zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne
vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog
istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti,
kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su
mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je
postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo
koga.
Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.
Autor nepoznat.
